STRUČNO USAVRŠAVANJE OSOBA KOJE OBAVLJAJU STRUČNE GEODETSKE POSLOVE
Postano: 06 lis 2019, 16:57
Proteklih tjedana bilo je mnoštvo upita članova kojima je zajednička tema – stručno usavršavanje. Kako bi se članstvu na jednostavan i brz način olakšao pristup informacijama oko stručnog usavršavanja, otvara se ova tema na kojoj možete postaviti pitanja ili dati prijedloge na temu stručnog usavršavanja. U nastavku se nalazi link na Pravilnik o stručnom usavršavanju osoba koje obavljaju stručne geodetske poslove gdje možete naći većinu odgovora na svoja pitanja i svakako preporučam da ga pročitate jer smo ga se dužni pridržavati.
http://www.hkoig.hr/assets/strucnousavr ... 42019.pdf
U nastavku dostavljam pitanja i odgovore na nekoliko do sada postavljenih pitanja.
Pitanje 1. Novi način vrednovanja usavršavanja mi je nejasan. Prije sam trebao skupiti 100 bodova u pereiodu 5 godina, a sada trebam imati sate? Kako se preračunavaju bodovi koje sam prije imao?
Prema Pravilniku je potrebno godišnje provesti minimalno 15 akademskih sati u provedbi programa stručnog usavršavanja ako se radi o polazniku koji obavlja stručne geodetske poslove iz članka 6. Zakona o obavljanju geodetske djelatnosti. Ako se radi o polazniku koji obavlja stručne geodetske poslove iz članaka 5. i 6. Zakona o obavljanju geodetske djelatnosti, onda je minimum 30 sati godišnje. (članak 8. Pravilnika).
Bodovi koje su polaznici stručnog usavršavanja ostvarili prema prijašnjem pravilniku se množe sa koeficjentom 1.50 kako bi se preračunali u sate - jedinicu mjere prema novom Pravilniku. Ako se uzme u obzir da je prije bilo potrebno imati prosjek od 20bodova godišnje, a danas je potrebno 30sati godišnje, vidljivo je da nije došlo do nikakve promjene u količini potrebnih sati/bodova. (članak 32. Pravilnika.)
Pitanje 2. Ja sam ovlašteni inženjer geodezije, završio sam geodetski fakultet, položio stručni ispit i prošao vježbenički staž. Iz kojeg razloga trebam i dalje skupljati sate stručnog usavršavanja?
Ako se odgovor pokuša dati samo sa pravne strane, na provođenje stručnog usavršavanja nas obvezuje Zakon o obavljanju geodetske djelatnosti (članak 40. stavak 1.).
Za davanje pravog odgovora na ovo pitanje, trebali bismo si prvo postaviti slijedećih nekoliko pitanja i pokušati odgovoriti na njih.
Bi li bilo ispravno smatrati da se više ne moramo usavršavati nakon što smo jednom postali ovlašteni inženjeri? Gdje bismo se doveli vođeni takvom pretpostavkom? U geodetskoj struci se propisi mijenjaju od danas do sutra (ovo je poseban problem, po meni ta situacija nije normalna, ali imamo ju i ne možemo bježati od te činjenice), tehnološki napredak u prikupljanju i obradi podataka ne staje, pa i drugi uvjeti našeg poslovanja se mijenjaju i unaprijeđuju s godinama, od vođenja poduzeća pa nadalje. Htjeli mi ili ne htjeli, usavršavati se moramo kako bismo bili u koraku s novim vremenima.
Je li se sustav mogao postaviti i na način da se usavršavanje ostavi kao izbor. Tko se želi usavršavati, može, tko ne želi ne mora, pa da tržište samo odradi svoje s godinama? Možda se i moglo tako postaviti. Moj je osobni stav da bi to tako i moglo biti onog dana kad se za to ostvare prethodni uvjeti kako bi tržište moglo svojim mehanizmima samo provoditi evaluaciju kvalitete. Ali ako ćemo biti do kraja iskreni i pozvati se na to da nas tržište samo nagrađuje ili kažnjava, onda moramo priznati da danas postoje slabi ili nikakvi mehanizmi na tržištu koji bi naše korisnike zaštitili od lošeg, odnosno nekvalitetno odrađenog posla. Jesam li u pravu ili mislite da pretjerujem? Na koji način se danas sankcionira loš geodetski posao, a nagrađuje dobar? Sve je danas svedeno na princip preporuke i rekla/kazala među našim korisnicima koji još nije dovoljno dobro raširen, niti naši korisnici u većini slučajeva znaju i mogu uopće razlikovati loš od kvalitetnog posla. Dok korisnik i shvati da je dobio loš geodetski posao, često prođe dosta vremena pa i više godina, a onda je već kasno. Naša usluga nije poput restorana gdje mušterija dođe, proba jelo i odmah može dati svoje mišljenje o tome je li zadovoljno uslugom ili nije. U većini slučajeva naše se stranke vode faktorom cijene kao kriterijem koji definira njihovo zadovoljstvo pruženom uslugom, a što potom rezultira borbom za postizanje što niže cijene. Sve je to i dalje prihvatljivo dok neki od kolega ne posegne za narušavanjem kvalitete svoje usluge kako bi postigao konkurentniju cijenu. Kad se i dogodi situacija da neki korisnik prepozna lošu uslugu i želi reagirati, kakve su realno njegove opcije? Obratiti se našem brzom i učinkovitom pravosuđu? Obratiti se inspekciji DGU? Prijaviti Komori? Znamo svi kakvi su ishodi u većini slučajeva. Pravosuđe i DGU ne želim dalje komentirati, ali o tome što Komora može učiniti po tom pitanju, bit će otvorena posebna tema da ne izađem iz okvira ove trenutne teme, a tema je potreba za stručnim usavršavanjem. I tako imamo začarani krug iz kojega je jako teško pobjeći. A vratimo se malo na vrstu posla kojom se uglavnom mi geodeti bavimo. Čime se mi to zapravo bavimo? Mi se bavimo najčešće najvrijednijom materijalnom imovinom naših korisnika, njihovim ni više ni manje nekretninama. Zemljištima, kućama zgradama, da ne spominjem cestama, mostovima i ostalom infrasrukturom.
Ajmo sad sumirati ovo u jednu rečenicu, koliko god da ona teško zvučala. Mi geodeti se bavimo tuđim nekretninama, kontrole tržišta su neadekvatne, zaštitni mehanizmi poput pravosuđa su takvi kakvi jesu. I onda se čudimo pokušaju države da barem na jedan način pokuša utjecati na podizanje kvalitete pružanja naših usluga i to kako – obaveznom EDUKACIJOM. U nadi da će podizanjem svijesti među geodetima barem u jednom segmentu utjecati na kvalitetu geodetskih poslova kako bi se u nekom postotku smanjio broj nedovoljno kvalitetno odrađenih geodetskih poslova.
Znam da se slijedeće postavlja pitanje kvalitete takvih predavanja, o tome ću isto nešto napisati, ali mislim da bih trebao završiti s odgovorom na postavljeno pitanje, a nastaviti na nekom prikladnijem mjestu.
Pitanje 3. Pravilnik propisuje mogućnost izobrazbe putem interneta, takozvani e-learning, ali od toga ni traga ni glasa?
E-learning je mogućnost koja je propisana Pravilnikom tek odnedavno, odnosno od kraja travnja ove godine, odnosno prije oko pola godine. Informacija koju mogu prenjeti direktno od predsjednika Odbora za stručno usavršavanje po ovom pitanju je u suštini slijedeća. Komora vidi e-learning kao svakodnevicu u budućem usavršavanju svojih članova. Pregovori i dogovori sa edukacijskom ustanovom koja će nam biti u mogućnosti osigurati e-learning putem webinara su pri samom kraju, ugovor je pred potpisom. Nakon toga će se u vrlo kratkom roku izraditi par pilot projekata da se testira ova vrsta eukacija i to u nardenih nekoliko mjeseci. Postoji mogućnost da prvi webinar imamo već do kraja ove godine, a od nagodinu možemo očekivati sve veći postotak takvih edukacija.
Kad svi detalji budu definirani, Komora će izaći sa detaljima provođenja takve vrste edukacija. Bit će objašnjeno kako se webinarima pristupa, na koji način će se moći kontrolirati stvarno pohađanje webinara, hoće li to biti kakvi upitnici ili nešto drugo te u konačnici evaluacija takvih predavanja. Uvjeren sam da će ovlaštenici brzo prihvatiti ovu novu vrstu edukacija koja ima jako puno prednosti u odnosu na klasične modele usavršavanja. Webinari će omogućiti da prisustvujemo predavanjima na kojima iz brojnih razloga ne bismo mogli prisustvovati, od nepogodnih termina do visokoih troškova koji mogu nastati ako se predavanja održavaju daleko od nas. Također bi mogli biti i niži troškovi organizacije i održavanja takvih predavanja, posljedično i manji troškovi koatizacija itd. Nadam se jedino da pojava webinara neće dovesti do značajnijeg smanjenja međusobne interakcije između ovlaštenika jer su klasične edukacije uvijek barem bile mjesto zajedničkog okupljanja inženjera.
Pitanje 4. Program stručnog usavršavanja predviđa šest područja izobrazbe te propisuje obavezu pohađanja određenog broja sati po svakom od tih područja. Što ako ne uspijem pohoditi predavanja u propisanim omjerima?
Pravilnik je na snagu stupio ove godine i još uvijek se koriste preračunati bodovi iz prijašnjeg sustava, pa stoga Komora NEĆE niti planira u narednom prijelaznom razdoblju očekivati od članova predviđenu razdiobu edukacija pod obavezno. Pravilnikom je propisana obaveza 15/30 sati godišnje ovisno o kategoriji poslova koji se obavljaju i to je jedini parametar koji se provjerava prilikom utvrđivanja može li ovlaštenik dobiti potvrdu o provedenom stručnom usavršavanju.
http://www.hkoig.hr/assets/strucnousavr ... 42019.pdf
U nastavku dostavljam pitanja i odgovore na nekoliko do sada postavljenih pitanja.
Pitanje 1. Novi način vrednovanja usavršavanja mi je nejasan. Prije sam trebao skupiti 100 bodova u pereiodu 5 godina, a sada trebam imati sate? Kako se preračunavaju bodovi koje sam prije imao?
Prema Pravilniku je potrebno godišnje provesti minimalno 15 akademskih sati u provedbi programa stručnog usavršavanja ako se radi o polazniku koji obavlja stručne geodetske poslove iz članka 6. Zakona o obavljanju geodetske djelatnosti. Ako se radi o polazniku koji obavlja stručne geodetske poslove iz članaka 5. i 6. Zakona o obavljanju geodetske djelatnosti, onda je minimum 30 sati godišnje. (članak 8. Pravilnika).
Bodovi koje su polaznici stručnog usavršavanja ostvarili prema prijašnjem pravilniku se množe sa koeficjentom 1.50 kako bi se preračunali u sate - jedinicu mjere prema novom Pravilniku. Ako se uzme u obzir da je prije bilo potrebno imati prosjek od 20bodova godišnje, a danas je potrebno 30sati godišnje, vidljivo je da nije došlo do nikakve promjene u količini potrebnih sati/bodova. (članak 32. Pravilnika.)
Pitanje 2. Ja sam ovlašteni inženjer geodezije, završio sam geodetski fakultet, položio stručni ispit i prošao vježbenički staž. Iz kojeg razloga trebam i dalje skupljati sate stručnog usavršavanja?
Ako se odgovor pokuša dati samo sa pravne strane, na provođenje stručnog usavršavanja nas obvezuje Zakon o obavljanju geodetske djelatnosti (članak 40. stavak 1.).
Za davanje pravog odgovora na ovo pitanje, trebali bismo si prvo postaviti slijedećih nekoliko pitanja i pokušati odgovoriti na njih.
Bi li bilo ispravno smatrati da se više ne moramo usavršavati nakon što smo jednom postali ovlašteni inženjeri? Gdje bismo se doveli vođeni takvom pretpostavkom? U geodetskoj struci se propisi mijenjaju od danas do sutra (ovo je poseban problem, po meni ta situacija nije normalna, ali imamo ju i ne možemo bježati od te činjenice), tehnološki napredak u prikupljanju i obradi podataka ne staje, pa i drugi uvjeti našeg poslovanja se mijenjaju i unaprijeđuju s godinama, od vođenja poduzeća pa nadalje. Htjeli mi ili ne htjeli, usavršavati se moramo kako bismo bili u koraku s novim vremenima.
Je li se sustav mogao postaviti i na način da se usavršavanje ostavi kao izbor. Tko se želi usavršavati, može, tko ne želi ne mora, pa da tržište samo odradi svoje s godinama? Možda se i moglo tako postaviti. Moj je osobni stav da bi to tako i moglo biti onog dana kad se za to ostvare prethodni uvjeti kako bi tržište moglo svojim mehanizmima samo provoditi evaluaciju kvalitete. Ali ako ćemo biti do kraja iskreni i pozvati se na to da nas tržište samo nagrađuje ili kažnjava, onda moramo priznati da danas postoje slabi ili nikakvi mehanizmi na tržištu koji bi naše korisnike zaštitili od lošeg, odnosno nekvalitetno odrađenog posla. Jesam li u pravu ili mislite da pretjerujem? Na koji način se danas sankcionira loš geodetski posao, a nagrađuje dobar? Sve je danas svedeno na princip preporuke i rekla/kazala među našim korisnicima koji još nije dovoljno dobro raširen, niti naši korisnici u većini slučajeva znaju i mogu uopće razlikovati loš od kvalitetnog posla. Dok korisnik i shvati da je dobio loš geodetski posao, često prođe dosta vremena pa i više godina, a onda je već kasno. Naša usluga nije poput restorana gdje mušterija dođe, proba jelo i odmah može dati svoje mišljenje o tome je li zadovoljno uslugom ili nije. U većini slučajeva naše se stranke vode faktorom cijene kao kriterijem koji definira njihovo zadovoljstvo pruženom uslugom, a što potom rezultira borbom za postizanje što niže cijene. Sve je to i dalje prihvatljivo dok neki od kolega ne posegne za narušavanjem kvalitete svoje usluge kako bi postigao konkurentniju cijenu. Kad se i dogodi situacija da neki korisnik prepozna lošu uslugu i želi reagirati, kakve su realno njegove opcije? Obratiti se našem brzom i učinkovitom pravosuđu? Obratiti se inspekciji DGU? Prijaviti Komori? Znamo svi kakvi su ishodi u većini slučajeva. Pravosuđe i DGU ne želim dalje komentirati, ali o tome što Komora može učiniti po tom pitanju, bit će otvorena posebna tema da ne izađem iz okvira ove trenutne teme, a tema je potreba za stručnim usavršavanjem. I tako imamo začarani krug iz kojega je jako teško pobjeći. A vratimo se malo na vrstu posla kojom se uglavnom mi geodeti bavimo. Čime se mi to zapravo bavimo? Mi se bavimo najčešće najvrijednijom materijalnom imovinom naših korisnika, njihovim ni više ni manje nekretninama. Zemljištima, kućama zgradama, da ne spominjem cestama, mostovima i ostalom infrasrukturom.
Ajmo sad sumirati ovo u jednu rečenicu, koliko god da ona teško zvučala. Mi geodeti se bavimo tuđim nekretninama, kontrole tržišta su neadekvatne, zaštitni mehanizmi poput pravosuđa su takvi kakvi jesu. I onda se čudimo pokušaju države da barem na jedan način pokuša utjecati na podizanje kvalitete pružanja naših usluga i to kako – obaveznom EDUKACIJOM. U nadi da će podizanjem svijesti među geodetima barem u jednom segmentu utjecati na kvalitetu geodetskih poslova kako bi se u nekom postotku smanjio broj nedovoljno kvalitetno odrađenih geodetskih poslova.
Znam da se slijedeće postavlja pitanje kvalitete takvih predavanja, o tome ću isto nešto napisati, ali mislim da bih trebao završiti s odgovorom na postavljeno pitanje, a nastaviti na nekom prikladnijem mjestu.
Pitanje 3. Pravilnik propisuje mogućnost izobrazbe putem interneta, takozvani e-learning, ali od toga ni traga ni glasa?
E-learning je mogućnost koja je propisana Pravilnikom tek odnedavno, odnosno od kraja travnja ove godine, odnosno prije oko pola godine. Informacija koju mogu prenjeti direktno od predsjednika Odbora za stručno usavršavanje po ovom pitanju je u suštini slijedeća. Komora vidi e-learning kao svakodnevicu u budućem usavršavanju svojih članova. Pregovori i dogovori sa edukacijskom ustanovom koja će nam biti u mogućnosti osigurati e-learning putem webinara su pri samom kraju, ugovor je pred potpisom. Nakon toga će se u vrlo kratkom roku izraditi par pilot projekata da se testira ova vrsta eukacija i to u nardenih nekoliko mjeseci. Postoji mogućnost da prvi webinar imamo već do kraja ove godine, a od nagodinu možemo očekivati sve veći postotak takvih edukacija.
Kad svi detalji budu definirani, Komora će izaći sa detaljima provođenja takve vrste edukacija. Bit će objašnjeno kako se webinarima pristupa, na koji način će se moći kontrolirati stvarno pohađanje webinara, hoće li to biti kakvi upitnici ili nešto drugo te u konačnici evaluacija takvih predavanja. Uvjeren sam da će ovlaštenici brzo prihvatiti ovu novu vrstu edukacija koja ima jako puno prednosti u odnosu na klasične modele usavršavanja. Webinari će omogućiti da prisustvujemo predavanjima na kojima iz brojnih razloga ne bismo mogli prisustvovati, od nepogodnih termina do visokoih troškova koji mogu nastati ako se predavanja održavaju daleko od nas. Također bi mogli biti i niži troškovi organizacije i održavanja takvih predavanja, posljedično i manji troškovi koatizacija itd. Nadam se jedino da pojava webinara neće dovesti do značajnijeg smanjenja međusobne interakcije između ovlaštenika jer su klasične edukacije uvijek barem bile mjesto zajedničkog okupljanja inženjera.
Pitanje 4. Program stručnog usavršavanja predviđa šest područja izobrazbe te propisuje obavezu pohađanja određenog broja sati po svakom od tih područja. Što ako ne uspijem pohoditi predavanja u propisanim omjerima?
Pravilnik je na snagu stupio ove godine i još uvijek se koriste preračunati bodovi iz prijašnjeg sustava, pa stoga Komora NEĆE niti planira u narednom prijelaznom razdoblju očekivati od članova predviđenu razdiobu edukacija pod obavezno. Pravilnikom je propisana obaveza 15/30 sati godišnje ovisno o kategoriji poslova koji se obavljaju i to je jedini parametar koji se provjerava prilikom utvrđivanja može li ovlaštenik dobiti potvrdu o provedenom stručnom usavršavanju.